Svatko tko završi Syncro Trening dobije ono najbolje od njega. Učenje je individualno umjesto općenito te svatko tko dođe sa svojim pitanjem na trening, sa sobom ponese kući upravo svoj odgovor.
Pročitajte što polaznici kažu nakon sudjelovanja na Syncro Treningu:
''Osvjestila sam koliko sam važna u ovom trenutku na ovom mjestu u svijetu. Moja svakodnevica više nije dosadna rutina, već se pretvorila u mnoštvo prilika koje prepoznajem u svakom novom razgovoru, u novom susretu, u svakom novom danu. Naučila sam više slušati druge ljude, a ne biti samo površno zainteresirana za ono što mi žele reći. Ono što sada dobivam i dajem u svakodnevnoj komunikaciji je puno važnije, puno dublje, puno vrjednije nego prije i to uvelike obogaćuje moj život. Neprocjenjivo!''
Tajana Škrljak, Hrvatska, polaznica prvog Syncro Treninga
''Nakon treninga postala sam potpuna osoba. Sve što sam ikad prije napravila, svi odgovori koje sam već imala u glavi, sve je to sada napokon jasno u mom srcu a ja sam sada potpuna. Kao da je netko napokon počistio sve te police u mom ormaru te ga sad napokon mogu otvoriti.
I to je ono što sad radim u životu: otvorila sam srce, prihvaćam život i ljude u njemu te mi je stalo do njih i želim sve podijeliti s njima. Naglas kažem što želim, što mislim, čak više niti ne koristim ''bijele laži''. I sretna sam, zaigrana, po prvi put u mnogo, mnogo godina. Usudim se činiti stvari kojih sam se prije bojala, poduzeti inicijativu, i odbiti ono što mi se ne sviđa. Napokon zahtjevam živjeti SVOJ život, te odbijam živjeti tuđi.
Kao u pjesmi, I am LOVING and FREE...FINALLY.''
Irena Ivić, Hrvatska, polaznica prvog Syncro Treninga
''Osjećam se nekako slobodnije sa sobom i životom. Još uvijek mi se sliježe dojam nakon treninga, još ga probavljam. Možda najvažnija stvar koja se nekako polako kristalizira je da imam mogućnost izbora,situacije koje sam ranije smatrao nerazrješivima, bezizlaznima, sada se otvaraju u drugom svjetlu,naime, moguće je drugačije reagirati u njima, i time stvari mogu ići u drugačijem smjeru.
Dalje, možda neka svjesnost o tome da mi, znali to ili ne, sami sebi oblikujemo (kujemo, klešemo) svoj život, kako one dobre, tako pogotovo loše stvari i događaje. Tu je značajno to da možda nisu toliko bitni događaji koji nam se dogode u životu, koliko način na koji reagiramo na njih, i kako ih doživimo, a u tome zapravo imamo izbor.
Konkretno, ne bih rekao da mi je život postao bajka poslije treninga, ali je nekako ponudio alate kako transformirati određene obrasce koji mi ne koriste, kako zaploviti onim vodama kamo me zove glas iznutra, i pri tome vjerovati samome sebi, bez obzira na pogreške i padove koji se usput dogode.
Trening mi je dao neko povjerenje i sigurnost u samog sebe, snagu da stojim iza onog što odlučim, koliko god se to sviđalo ili ne mojoj okolini. Ili drugim rječima, da živim život onako kako ga iznutra osjećam, a ne onako kako bi drugi htjeli.
I to za mene ima veliku vrijednost.''
Ivan Hrbud, Hrvatska, polaznik prvog Syncro Treninga
''Ovaj trening pomogao mi je povezati se, suočiti i upoznati svoje strahove i samonametnuta ograničenja kao i načine na koje podsvjesno sama sebi ograničavam potencijal.
Također mi je pomogao da produbim svoje odnose s drugima, da ih bolje razumijem i da poduzmeme korake kako da se dublje povežem sa svojom obitelji, prijateljima i suradnicima. Vidim stvari u široj perspektivi i aktivnije sudjelujem u svakodnevnom životu.''
Martina Knapić, Hrvatska, polaznica prvog Syncro treninga
''Predan sam prihvaćanju i ljubavi prema samom sebi, onakvom kakav jesam, da budem iskren i otvoren prema svemu što dolazi te da izađem iz svoje glave i pogledam što se krije vani.
To mi pomaže da vidim svoje odnose s drugima u novom svijetlu, da prestanem manipulirati ljudima i da živim u trenutku. Da stvorim život polazeći od ljubavii brižnosti.''
Akos Koltai, Mađarska, polaznik prvog Syncro Treninga
''Najveća korist koju sam dobio iz Syncro treninga je prihvaćanje rizika/spremnost na donošenje odluka i veće samopouzdanje.
Na treningu su mi se posložile i „kliknule“ stvari u glavi oko procesa donošenja odluka. Često sam prije odustajao od neke promjene jer nisam znao kakve će one imati posljedice i poveznice u budućnosti. Sada sam se pomirio s time da na budućnost zapravo ne mogu utjecati i da je to zapravo bilo samo izgovor da ne donesem vlastitu odluku i posvetim se njenom izvršenju. Nakon završetka treninga konačno sam se pomirio te donio odluku da ću se odseliti od roditelja i osamostalit se. U tim mislima ponovno su prevagnuli ustaljeni obrasci razmišljanja od ranije te sam odjednom osjetio tugu i usamljenost. Kod mene se to očituje na tjelesnim simptomima kao mučnina u trbuhu. Zapravo sam počeo sumnjati u svoju odluku, kao i prije treninga. I počeo sam analizirati ovaj problem kroz iskustvo i znanje koje sam dobio na treningu. Otpor toj odluci sam stvorio u pitanju „Što ako ću se osjećati usamljeno kada počnem živjeti sam?“ Onda sam rekao da se i ovako (dok živim s roditeljima) ponekad osjećam usamljeno i da taj pojam usamljenosti zapravo nema veze s odlukom da odem živjeti sam ili ne. Ako se i počnem osjećati usamljenim, reagirat ću u trenutku i činiti stvari kako ne bih bio usamljen (pozvat društvo doma, ići među ljude, okupirati se nekim aktivnostima). Shvatio sam da sam sebi štetim s interpretacijom riječi samoća i da ona samo stvara otpor. Shvatio sam da neću biti usamljen i ona anksioznost i tuga je nestala. Muka u trbuhu je nestala. Sam sebe sam uspio oporaviti i bio sam presretan time.
Tokom godina potisnuo sam svoje „ja“ i za prioritete sam si stavio zadovoljstvo drugih oko sebe. Smatrao sam da, ako potrebe i želje drugih osoba stavim ispred vlastitih potreba i želja, postajem bolja osoba. Takav načina razmišljanja je zapravo štetio meni i mom vlastitom „ja“. Shvatio sam nakon treninga da zauzeti se za sebe nije sebična i negativna karakteristika, već karakteristika samopouzdane osobe koja zna što želi i zna što ne želi. To nije promijenilo moju želju da i dalje budem na pomoći drugima oko sebe. No sada znam da ako pomognem i sebi da ću još bolje pomoći drugima.
Ranije sam tražio odgovor na pitanje što želim raditi u životu. Na treningu sam došao u sebi i do odgovora kako to učiniti. Želim se baviti edukacijom ljudi i želim im biti inspiracija.
Iskustva koje sam proživio tokom treninga su snažna zato što su emotivna, intelektualna i zabavna. Pogotovo ona zabavna. Jer, naići će neki tmurni trenuci u životu, a ova sjećanja će mi pomoći u njihovom prevladavanju.''
Goran Jamičić, dipl. oec., trener hokeja na travi i seniorski reprezentativac Hrvatske, polaznik prvog Syncro Treninga